Plan rada za iduću godinu i sve što će se uraditi, ali završetak sa lijepom večerom, sijelom i muzikom.
Vrlo interesantno da se svaki sastanak završi bez svađe,
što je za veliku razliku od naših sastanaka. Mi kako god pripremimo sastanak, nikad se ne završi kako treba u miru i lijepom druženju, nego uvijek u nekom nepovjerenju, zamjeranju, smicalicama i osveti ako treba.
Još se mi imamo mnogo čega naučiti, ali imamo vremena, još smo mladi.
Poslije sastanka idem kući i ulazim. Vrata od sobe desno se otvoriše i izide dječak N sa ramom, mislim da je neka slika, ali on sav sretan, na licu mu pravo vedrina i pruži mi taj ram. Kaže mi, to sam ja danas dobio. Uzeh taj ram i pogleda, DIPLOMA za rad, za dobar uspjeh u školi. Pravo me prijatno iznenadio. Šta da mu kažem? Čestitam N, jer je njemu samo to trebalo, da mi pokaže da je učio i da je zaslužio diplomu i novčanu nagradu od 300 kr, lijepo- pravo lijepo- čestitam. Sad ti vjerujem da učis, a on sav sretan i zadovoljan, vrati se u sobu i ponovo nastavi učiti.
Na tren mi bude žao, kad se sjetim kad je došao kod nas da živi. Dođe on tako jedan dan iz škole i pravo meni u kuhinju, a ja samo ušla u kuhinju da pravim hranu. Ja pogledah u njega da vidim sta hoće, a on ni jednu ni drugu nego mi kaže, kao neki zapovjednik– Hajde, sjedi sa mnom da učimo zadaću. Pogledah ga, prisjetih se svoje djece i kako nikad nisam imala vremena da im pomognem sa učenjem i kako sam ih pustila da sami uče, samo sam mu rekla – U sobu! I to u sekundi u sobu! Uči ako ti treba, ako ti ne treba ne moraš učiti. Ja lično imam dovoljno diploma i nisam ih kupila, nego sam ih i te kako teško zaslužila. Morala sam i dan i noć učiti da ih dobijem. A on, već naučen švedskom sistemu, zastade i odgovori mi da mu je nastavnik rekao da mi kaže da ja moram učiti sa njim. Rekla sam mu samo da ja nisam plaćena za to da ga učim, nego je taj nastavnik plaćen i slobodno mu reci da sam ja tako rekla. On me pogleda, sagnu glavu i ode u svoju sobu.
Kako tada, tako i sada. Čim dođe iz škole N ide u svoju sobu i uči, a ja samo ponekad provjerim šta radi i to je sve…
Sve staro- skoro starije od nas.
Uveče tama, praznina, kao pustoš. Nešto kao da stoji, ništa se ne mijenja, nidokle nećemo ovako.
Zašto je sve ovako tamno, tmurno, nedokučno, ružno, neizvjesno. Okolo nas je drveće i pokoji lijepi cvijet, da razbije svu tu tmurnoću. Izgleda, pa sve malo čudno izgleda. Kao da se nešto čeka. I ko zna šta se to čeka? Kao da se čeka nešto da se započne. A ko ko će to započeti?
Čekaćemo ko će započeti, ko će biti prvi. A, jesmo li mi ti, koji smo radije prvi, nego da čekamo?
Vrijeme prolazi. Još se ništa ne dešava. Pa ni onako niko ništa ne može učinuti. Toliko se toga dobrog i lošeg izdešavalo, da je svakom postalo svejedno, šta će poslije biti i kako će biti.
A L I ?!
Gdje nesta ona naša lijepa izreka- Ko je odgovoran, taj neka i radi!
Da, upravo tako. I ja se pitam, ali ko je odgovoran? Na to pitanje ima odgovor- i to jedan odgovor.
Svi smo mi TI koji smo odgovorni.
A sada? Sada je dosta! Nećemo dozvoliti da sve utihne, zamre, nestane, izblijedi ili požuti. Sva naša privremena smirenost, utuhnulost, latentnost, ćutnja, neizvjesnost i sva naša iščekivanja… Hoće li uvijek biti ovako? Kome to ide u prilog?
Ma, nemojmo o tome sada. Vrijeme je ionako prošlo jako brzo i još će brže prolaziti.
A mi? Mi moramo nešto učinuti. Vrijeme je i to krajnje vrijeme.
POČEĆEMO od početka. Pa baš od samog početka. Bez obzira što je prividni kraj, jer ako je kraj onda je KRAJ, ali za nas još nije kraj. Mi počinjemo– sada, danas i od danas. Počinjemo sa radom, da se staro hvalisanje o nama i našoj slozi, jedinstvu, humanosti, dobroti i popustljivosti oživi i obistini. Tačno je da smo uvijek bili spremni da pomognemo, ako zatreba i kad zatreba.
Eto, SADA! Sada je zatrebalo i treba pomoć. Pomoć svih nas. Pojedinačno ili već ko kako može da pomogne. Radimo, uradimo ono što treba i ono što želimo, jer smo RADNI NAROD.
Svima će nam biti ljepše i bolje. I biće bolje i za naše i za vaše sutra.
Šta nam je cilj?
Rad, rad za opstanak…..
Čega? Pojma nemam. Možda našeg postojanja, naše egzistencije, našeg uspjeha, ali sve je to trenutno prošlost, a budućnost je već na pragu.
Gdje nam je sadašnjost?
Tonemo, a ne znamo kako ćemo isplivati. Najvažnije je da se o mnogo čemu ne priča, da se ništa ne piše i da se sve zaboravi.
Pa dobro, ponekad je bolje da se loše zaboravi, ali kako ćemo dalje?
Šta da uradimo? Mnogima odgovara da bude ovako kako je. Vrijeme i onako prolazi.
Pa čekaj! Šta mi to hoćemo?
E, kad bi i to znali. Ne znam. Nešto mi se čini da želimo da opstanemo, ali kako? Radom, ali čijim radom? Ni to ne ide i zašto da opstanemo? Pa mi već postojimo. Da, ali postojimo tako kratko vrijeme da se čak i dani i godine žure da sve što prije izbrišu sa liste postojanja, sa liste rada. Ma nema prošlosti, mi se borimo za budućnost, a i to će biti kako bude. Važno je da mi sada lijepo živimo, da uživamo i da se ni zašto ne brinemo. Pa dobro, ako je tako.
Obično se kaže da svi pametni ljudi tako rade.
A mi?
Ko smo to mi, da razmišljamo na svoj način? I da li je potrebno da tako razmišljamo?
Možda svjesno ili u toku samog rada, došli smo na ideju da stvorimo sebi jedno mjesto, mjesto gdje ćemo se moći okupljati i pričati dogodovštine. Možda ćemo čak pričati o novim planovima i aktivnostima, koje želimo da ostvarimo. Svi smo mi različiti. Jedni su se već davno izmakli i samo kao gledaju šta se dešava. Jedni se još uvijek angažuju u raznim aktivnostima, jer se osjećaju motivisani za rad, dok drugi čekaju svoje vrijeme, da još ko zna po koji put počnu raditi i da izmijenu i unaprijede sve ono što nije valjalo, što im je smetalo i što je već davno prošlo.
Za sve ima vremena, ali Dokle smo došli?
Upravo dotle, da se pitamo, gdje smo mi to sada, šta smo uradili, šta radimo i dokle ćemo?
Jutro je. Valja na posao. Pogledah kroz prozor. Još nema snijega. Mraz je. Polako se primiče zima. Sunce se još uvijek neda. Isto kao da je insan. Bori se sa svojom svjetlošću i prosipa svoje posljednje zrake na sven nas. Krenula sam na posao. Nekoliko ptica mi proletje iznad glave. Razmišljam kako u njihovom svijetu nema pogrešnih dana. Za njih je svaki dan isti.
A mi, mi uvijek nešto zanovijetamo.
U blender staviti očišćenu ciklu, isjeckanu u sitne komadiće, ljepše će se samljeti, dodati jabuku i mrkvu.
To se inače daje hematološkim bolesnicima, dakle bolesnicima koji imaju problema sa krvi i jako je dobro za krv.
Daje se i malim bebama, a mogu i odrasli piti. Zdravima posebno, jer se čovjek čuva i liječi dok je zdrav, a ne kad oboli.
Da bi poboljšali ukus možete dodati jedan limun i đumbira.
Ako je kaša gusta doda se malo čaja ili vode, izmiksa se da bude onako poput šeika, malo kašasto i tako se pije.
Šta se to desi da ŽENA poklekne?
Ponos, snaga, pamet, znaje, mudrost, ljepota, ma sve, sve i na kraju, polako zatišje, mir i povučenost u samu sebe. Ništa od rada, od pisanja, od ponosa, od nivoa žene koja je bila simbol, ponos i podrška i u kući i izvan kuće u svakom momentu.
Vrlo interesantno kako žena brzo poklekne, kako brzo prihvati loše komentare, teška poniženja, ružna potcjenjivanja kao npr. to je već bilo i prošlo, to je bilo davno, ništa od toga više nema, to samo zaboravi itd. itd.
E, a sada je DOSTA!
Sada ćemo polako da oživimo tu uspavanost, da ojačamo svoje JA, jer to možemo, znamo i umijemo. To nam i nije neki veliki problem, jer je dovoljno da samo osvježimo stranicu bloga sa starim informacijama, da napišemo nekoliko priča, da prikažemo davnašnje aktivnosti sa samo nekoliko isječaka iz novina, da stavimo par slika od sadašnjih aktivnosti, ili možda… pa ako treba i izmišljotina, kako bi se ta naša ŽENA ponovo probudila, ponovo izborila za svoje JA, bila ono što je i ranije bila i imala svoje mjesto u društvu koje i te kako sama zaslužuje.
Ali ovoga puta žena se neće samo probuditi, nego će raditi isto ono što je i ranije radila, pisati isto kako je i ranije pisala i tako će iza sebe ostaviti OBAVEZU mladima, da i oni pišu i u dalekoj budućnosti da i oni ostave iza sebe riznicu lijepih spisa- da se ne zaboravi.
Svjesni smo toga da nam je vrijeme kratko, da nemamo mnogo vremena da čitamo i da pišemo. Mnogi ljudi ne žele niti da čitaju niti da pišu, ali smatram da će čitati i pisati svi oni koji budu zainteresovani za sadržaj tekstova i oni koji budu znatiželjni da pročitaju… slijedi nastavak …sljedeći put.
