Taman se navikla na rahatluk , a ono vec vrijeme da se vratim pa mozda i 23 godine unazad. Svako ide naprijed , a u mene VELIKI USPJEH i napredak i unazad.
life style
Sa sastanka žena socijaldemokrata/Skövde, decembar 2014
Plan rada za iduću godinu i sve što će se uraditi, ali završetak sa lijepom večerom, sijelom i muzikom.
Vrlo interesantno da se svaki sastanak završi bez svađe,
što je za veliku razliku od naših sastanaka. Mi kako god pripremimo sastanak, nikad se ne završi kako treba u miru i lijepom druženju, nego uvijek u nekom nepovjerenju, zamjeranju, smicalicama i osveti ako treba.
Još se mi imamo mnogo čega naučiti, ali imamo vremena, još smo mladi.
Kreativnost mladih generacija
Sve staro- skoro starije od nas.
Uveče tama, praznina, kao pustoš. Nešto kao da stoji, ništa se ne mijenja, nidokle nećemo ovako.
Zašto je sve ovako tamno, tmurno, nedokučno, ružno, neizvjesno. Okolo nas je drveće i pokoji lijepi cvijet, da razbije svu tu tmurnoću. Izgleda, pa sve malo čudno izgleda. Kao da se nešto čeka. I ko zna šta se to čeka? Kao da se čeka nešto da se započne. A ko ko će to započeti?
Čekaćemo ko će započeti, ko će biti prvi. A, jesmo li mi ti, koji smo radije prvi, nego da čekamo?
Vrijeme prolazi. Još se ništa ne dešava. Pa ni onako niko ništa ne može učinuti. Toliko se toga dobrog i lošeg izdešavalo, da je svakom postalo svejedno, šta će poslije biti i kako će biti.
A L I ?!
Gdje nesta ona naša lijepa izreka- Ko je odgovoran, taj neka i radi!
Da, upravo tako. I ja se pitam, ali ko je odgovoran? Na to pitanje ima odgovor- i to jedan odgovor.
Svi smo mi TI koji smo odgovorni.
A sada? Sada je dosta! Nećemo dozvoliti da sve utihne, zamre, nestane, izblijedi ili požuti. Sva naša privremena smirenost, utuhnulost, latentnost, ćutnja, neizvjesnost i sva naša iščekivanja… Hoće li uvijek biti ovako? Kome to ide u prilog?
Ma, nemojmo o tome sada. Vrijeme je ionako prošlo jako brzo i još će brže prolaziti.
A mi? Mi moramo nešto učinuti. Vrijeme je i to krajnje vrijeme.
POČEĆEMO od početka. Pa baš od samog početka. Bez obzira što je prividni kraj, jer ako je kraj onda je KRAJ, ali za nas još nije kraj. Mi počinjemo– sada, danas i od danas. Počinjemo sa radom, da se staro hvalisanje o nama i našoj slozi, jedinstvu, humanosti, dobroti i popustljivosti oživi i obistini. Tačno je da smo uvijek bili spremni da pomognemo, ako zatreba i kad zatreba.
Eto, SADA! Sada je zatrebalo i treba pomoć. Pomoć svih nas. Pojedinačno ili već ko kako može da pomogne. Radimo, uradimo ono što treba i ono što želimo, jer smo RADNI NAROD.
Svima će nam biti ljepše i bolje. I biće bolje i za naše i za vaše sutra.
Dokle smo došli?
Šta nam je cilj?
Rad, rad za opstanak…..
Čega? Pojma nemam. Možda našeg postojanja, naše egzistencije, našeg uspjeha, ali sve je to trenutno prošlost, a budućnost je već na pragu.
Gdje nam je sadašnjost?
Tonemo, a ne znamo kako ćemo isplivati. Najvažnije je da se o mnogo čemu ne priča, da se ništa ne piše i da se sve zaboravi.
Pa dobro, ponekad je bolje da se loše zaboravi, ali kako ćemo dalje?
Šta da uradimo? Mnogima odgovara da bude ovako kako je. Vrijeme i onako prolazi.
Pa čekaj! Šta mi to hoćemo?
E, kad bi i to znali. Ne znam. Nešto mi se čini da želimo da opstanemo, ali kako? Radom, ali čijim radom? Ni to ne ide i zašto da opstanemo? Pa mi već postojimo. Da, ali postojimo tako kratko vrijeme da se čak i dani i godine žure da sve što prije izbrišu sa liste postojanja, sa liste rada. Ma nema prošlosti, mi se borimo za budućnost, a i to će biti kako bude. Važno je da mi sada lijepo živimo, da uživamo i da se ni zašto ne brinemo. Pa dobro, ako je tako.
Obično se kaže da svi pametni ljudi tako rade.
A mi?
Ko smo to mi, da razmišljamo na svoj način? I da li je potrebno da tako razmišljamo?
Možda svjesno ili u toku samog rada, došli smo na ideju da stvorimo sebi jedno mjesto, mjesto gdje ćemo se moći okupljati i pričati dogodovštine. Možda ćemo čak pričati o novim planovima i aktivnostima, koje želimo da ostvarimo. Svi smo mi različiti. Jedni su se već davno izmakli i samo kao gledaju šta se dešava. Jedni se još uvijek angažuju u raznim aktivnostima, jer se osjećaju motivisani za rad, dok drugi čekaju svoje vrijeme, da još ko zna po koji put počnu raditi i da izmijenu i unaprijede sve ono što nije valjalo, što im je smetalo i što je već davno prošlo.
Za sve ima vremena, ali Dokle smo došli?
Upravo dotle, da se pitamo, gdje smo mi to sada, šta smo uradili, šta radimo i dokle ćemo?
Lijep dan, lijep početak
Jutro je. Valja na posao. Pogledah kroz prozor. Još nema snijega. Mraz je. Polako se primiče zima. Sunce se još uvijek neda. Isto kao da je insan. Bori se sa svojom svjetlošću i prosipa svoje posljednje zrake na sven nas. Krenula sam na posao. Nekoliko ptica mi proletje iznad glave. Razmišljam kako u njihovom svijetu nema pogrešnih dana. Za njih je svaki dan isti.
A mi, mi uvijek nešto zanovijetamo.
