Šta nam je cilj?

Rad, rad za opstanak…..

Čega? Pojma nemam. Možda našeg postojanja, naše egzistencije, našeg uspjeha, ali sve je to trenutno  prošlost, a budućnost je već na pragu.

Gdje nam je sadašnjost?

Tonemo, a ne znamo kako ćemo isplivati. Najvažnije je da se o mnogo čemu ne priča, da se ništa ne piše i da se sve zaboravi.

Pa dobro, ponekad je bolje da se loše zaboravi, ali kako ćemo dalje?

Šta da uradimo? Mnogima odgovara da bude ovako kako je. Vrijeme i onako prolazi.

Pa čekaj! Šta mi to hoćemo?

E, kad bi i to znali. Ne znam. Nešto mi se čini da želimo da opstanemo, ali kako? Radom, ali čijim radom? Ni to ne ide i zašto da opstanemo? Pa mi već postojimo. Da, ali postojimo tako kratko  vrijeme da se čak i dani i godine žure da sve što prije izbrišu sa liste postojanja, sa liste rada. Ma nema prošlosti, mi se borimo za budućnost, a i to će biti kako bude. Važno je da mi sada lijepo živimo, da uživamo i da se ni zašto ne brinemo. Pa dobro, ako je tako.

Obično se kaže da svi pametni ljudi tako rade.

A mi?

Ko smo to mi, da razmišljamo na svoj način? I da li je potrebno da tako razmišljamo?

Možda svjesno ili u toku samog rada, došli smo na ideju da stvorimo sebi jedno mjesto, mjesto gdje ćemo se moći okupljati i pričati dogodovštine. Možda ćemo čak pričati o novim planovima i aktivnostima, koje želimo da ostvarimo. Svi smo mi različiti. Jedni su se već davno izmakli i samo kao gledaju šta se dešava. Jedni se još uvijek angažuju  u raznim aktivnostima, jer se osjećaju motivisani za rad, dok drugi čekaju svoje vrijeme, da još ko zna po koji put počnu raditi i da izmijenu i unaprijede sve ono što nije valjalo, što im je smetalo i što je već davno prošlo.

Za sve ima vremena, ali Dokle smo došli?

Upravo dotle, da se pitamo, gdje smo mi to sada, šta smo uradili, šta radimo i dokle ćemo?