Juli, 2016-e godine u Skövde-u/ Švedska

Još sinoć sam planirala otići u Stockholm. I da mi se i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu mene, na Östermalmu/Skövde.

Nisam sigurna da će joj biti dobro. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo ne razboli.
Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer su pravo suhe. Oko jedan sat noću sam tek pokušala spavati.
Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Ambulantom je otišla. Teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se mama teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori.
Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji, kaže on meni. Okrenu se i ode do drugog pacijenta. Pogled mi osta za njim, kao za nekom nevidljivom sjenkom. Ćutala sam. Pogledah u mamu.
U ovom trenutku dok ovo pišem razmišljam, jesam li joj šta rekla, ili nisam. Znam samo da smo se pogledale, bez riječi, bez da imamo šta reći jedna drugoj. Ona mi stisnu ruku, i sada osjetim stisak njene ruke i njen lijepi majčinski pogled. Kao da smo već izgubile jedna drugu. U podsvijesti razmišljam, da li još nešto postoji da uradim za svoju mamu. Nema, kaže doktor. Čudim se sebi i svojoj reakciji, da nisam uhvatila doktora, zdrmala ga i rekla mu da mama ne smije umrijeti. Dok pišem ova sjećanja, suze mi na oči bez obzira što ne želim da čujem doktorove riječi, što se borim sama sa sobom. Možda je tako moralo biti…

Dok stekneš imanje,  izgubiš ono što si imao

Šteta, velika šteta za mnoge nas je što u mladim danima  nemamo zrelo mišljenje o starijima i starosti, i što nemamo imanja koje možemo ponuditi prije svega svojim roditeljima, pa djeci i ostalima.

Život je definitivno prekratak da bi se sve to moglo uspjeti uskladiti sa današnjim načinom života, načinom rada i pogledom na svijet.

2. august, 2016 godine…

Telefonski poziv, vijest od brata Muhe, mama je loše,  pogledaj je. Pokaza mi je na mobitel, na Viber. Ja, kao skamenjena, ali mu pokušavam reći da je umije hladnom vodom, da joj dadne malo vode da popije, da joj nakvasi usta… On sve pokušava. Bio je kod nje i drugi brat, ali je otišao kući. I meni je doktor zvonio, al’ ja sam u Bosni, u Bos. Krupi.

Kakav ružan osjećaj. Neopisiv!

Brat je imao mobitel. Pokazao mi je mamu , da je vidim, da je zovnem.

Brat, Muho govori MAMI da ja zvonim i da je on tu, kod nje, ona se lagano okrenu, otvori oba oka, desno malo više,  pogleda jedno, pogleda drugo, blago se nasmija i glava joj klonu na njegovim rukama. Zahvaljujući bratu, vidjela sam mamu trenutak prije nego što je izdahnula.

Što je daljina! Da sam bar bila u tom momentu blizu nje, da je razdrmam, da joj ne dadnem da zaspe. Možda bi još koji trenutak poživjela, ali to je sigurno samo moja želja. To je bio sigurno njen zadnji pogled.

Najstariji sin, naš brat je bio kod nje, tako da je on doživio šok od njenog zadnjeg  izdisaja. Ništa se tu više ne može.

Mlađa kćerka,  Majida je preuzela organizaciju dženaze majkine, od dovoza iz Švedske, kontakta sa hodžama i svega ostalog, do momenta dok je mama dovežena iz Švedske u Bosnu.

Ko bi to drugi uradio? Svi sve znamo kad pričamo. Draga moja Majida. To samo ja znam  koliko si nam pomogla, koliko ti je truda, snage i vremena trebalo da to sve riješiš u rekordnom roku, a zaboravljeno od mene, a vjerujem od svih nas braće i sestara, neće biti za  našeg života, jer ja nisam imala snage ni za što u tom momentu. Jednostavno sam stala. Sve je u meni bilo kao skamenjeno. Brat Muho ne zna švedskog jezika, drugi brat ima obaveza, tako da su se sastali i dogovorili ispraćajnu dženazu iz Švedske, da se riješi sve gore u Skövdeu, da isprate mamu i pošalju ovamo u Bosnu, u Bos. Krupu. Sve se završilo kako treba. Bila je dženaza u Švedskoj. Bila je dženaza i u Bosni. Bilo je lijepo vrijeme i mnogo naroda. Mama je zakopana na mezarju Lipik, u Bos. Krupi, pored babe (našeg oca, tate) u istom mezaru.

Sve sam slikala, snimila na kameru i dok to gledam suze mi govore, da je ipak jedna utjeha u svemu tome što se desilo….da su naši babo i mama na neki način ponovo zajedno, baš kao i prije.

I sada čujem babine riječi, MOJA AJKA, MI ĆEMO UVIJEK BITI ZAJEDNO….

Razmišljam koliko je vrijedan život….

Kako mi zapravo trebamo živjeti da bi bili sretni i zadovoljni…

Šta trebamo uraditi da nam djeca budu sretna i zadovoljna i kad nas roditelja ne bude…..

Juli, 2016- e godine u Skövde-u/ Švedska

Još sinoć sam planirala otići u Stockholm,ali mi se i da i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu naše kuce, blizu mene, na Östermalmu/Skövde.

Nisam sigurna da će joj zdravlje biti mnogo bolje. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo razboli. Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer se pravo suše.
Oko jedan sat noću sam osjetila da bih mogla spavati. Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti njenu stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Hitnom je otišla, teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori sa njenom astmom. Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji kaže. Ona je stara. Doživjela je lijepu starost. Mi joj ne možemo medicinski više pomoći.
Gledala sam u doktora, a ostali medicinari su ponekad gledali mene, ponekad doktora. Dodala,sam samo da je ona moja mama i naravno da bih ja željela da još duže živi. Svjesna sam njene starosti. Naravno, oni će učiniti sve da mama poživi koliko duže može. Zahvalila sam im se. Objasnila sam da idem na putovanje iz opravdanog razloga, jer mi se sin ženi, a moj najstariji brat je došao u Švedsku i biće uz mamu dok se ja vratim iz Bosne. Lijepo, rekao je doktor dok su se ostali bolničari pogledali i otišli dalje kod drugog pacijenta. (RAZMIŠLJAM…..

Kakvo je čovjek biće, kao biljka je. Dok ga njeguješ i postoji, poslije samo vene. Tako nas valjda sviju čeka)…..

Sve smo mi u stanju da uništimo, izmijenimo i izbrišemo. Izbrišemo, kao da nikad nije ni postojalo.

Ali dokle tako? I zašto tako?

Svaki put se pitam, zašto smo takvi. Kakva smo mi to mraka, kad nam niko nije vrijedan, niti nas je dostojan. Niko nam nije potreban, jer mi sve znamo i sve umijemo.

Nemamo mi vremena razmišljati o tome kako će biti sutra i kako će biti u dalekoj budućnosti. Šta ćemo dobiti s tim?

Važno je da smo sada glavni, netolerantni, principijelni i da uvijek hoćemo nešto svoje. Ali šta možemo, pa ljudi smo. Očekujemo pažnju, pohvalu i respekt, a sami sebe uništismo. Možda i nismo svjesni toga.

Da li nam je to cilj?

I da li nam je to jedini način postizanja ciljeva?

Tačno je to da svako voli da je cijenjen.

Svako želi da je neko i nešto, ali pod koju cijenu?

Imali smo kvalitetne novine, ”Bosanska pošta”. Nedavno dođe zadnji, jubilarni primjerak i piše…nakon dvadeset godina izdavanja, prekida se izdavanje ”Bosanske pošte”. Kako postalo, tako i nestalo. Niko nije ni reagovao.

Ima i drugih bosanskih vrijednosti, ali je i tim vrijednostima vrijeme prilično odbrojano.

Jedno po jedno samo nestaje. Zatvaraju se udruženja. Osnivaju se male grupe ljudi i na kraju grupisanje završava na samo dvoje, troje ili čak jedno usamljeno biće, koje pokušava i dalje da nešto uradi. I tako redom. Poneka se druga organizacija otvori i nastavlja radom za svakojake svrhe. Pa dokle, dotle.

Tako valjda i treba. To je valjda i jedini način da bar nešto opstane. Nemamo mi više ni snage ni vremena da radimo za narod i za drugog. Došlo je vrijeme da se svako o sebi brine. Imaju ljudi koji su zaduženi da rade te društvene poslove, ali ne znam gdje su i koji su. Ovdje ih je malo i ako ih ikako ima, dobro je.

Šta reći? Da tražimo onog ko je odgovoran za sva ova dešavanja.

Ovdje je svako sebi šef. Odlučuješ sam dok ti ne dosadi. Kad ti dosadi samo ključ u vrata i zatvori, neka se drugi brine kako će dalje.

Pitam se, dokle Će nas ovako biti?