Ponovo zajedno…..

Dok stekneš imanje,  izgubiš ono što si imao

Šteta, velika šteta za mnoge nas je što u mladim danima  nemamo zrelo mišljenje o starijima i starosti, i što nemamo imanja koje možemo ponuditi prije svega svojim roditeljima, pa djeci i ostalima.

Život je definitivno prekratak da bi se sve to moglo uspjeti uskladiti sa današnjim načinom života, načinom rada i pogledom na svijet.

2. august, 2016 godine…

Telefonski poziv, vijest od brata Muhe, mama je loše,  pogledaj je. Pokaza mi je na mobitel, na Viber. Ja, kao skamenjena, ali mu pokušavam reći da je umije hladnom vodom, da joj dadne malo vode da popije, da joj nakvasi usta… On sve pokušava. Bio je kod nje i drugi brat, ali je otišao kući. I meni je doktor zvonio, al’ ja sam u Bosni, u Bos. Krupi.

Kakav ružan osjećaj. Neopisiv!

Brat je imao mobitel. Pokazao mi je mamu , da je vidim, da je zovnem.

Brat, Muho govori MAMI da ja zvonim i da je on tu, kod nje, ona se lagano okrenu, otvori oba oka, desno malo više,  pogleda jedno, pogleda drugo, blago se nasmija i glava joj klonu na njegovim rukama. Zahvaljujući bratu, vidjela sam mamu trenutak prije nego što je izdahnula.

Što je daljina! Da sam bar bila u tom momentu blizu nje, da je razdrmam, da joj ne dadnem da zaspe. Možda bi još koji trenutak poživjela, ali to je sigurno samo moja želja. To je bio sigurno njen zadnji pogled.

Najstariji sin, naš brat je bio kod nje, tako da je on doživio šok od njenog zadnjeg  izdisaja. Ništa se tu više ne može.

Mlađa kćerka,  Majida je preuzela organizaciju dženaze majkine, od dovoza iz Švedske, kontakta sa hodžama i svega ostalog, do momenta dok je mama dovežena iz Švedske u Bosnu.

Ko bi to drugi uradio? Svi sve znamo kad pričamo. Draga moja Majida. To samo ja znam  koliko si nam pomogla, koliko ti je truda, snage i vremena trebalo da to sve riješiš u rekordnom roku, a zaboravljeno od mene, a vjerujem od svih nas braće i sestara, neće biti za  našeg života, jer ja nisam imala snage ni za što u tom momentu. Jednostavno sam stala. Sve je u meni bilo kao skamenjeno. Brat Muho ne zna švedskog jezika, drugi brat ima obaveza, tako da su se sastali i dogovorili ispraćajnu dženazu iz Švedske, da se riješi sve gore u Skövdeu, da isprate mamu i pošalju ovamo u Bosnu, u Bos. Krupu. Sve se završilo kako treba. Bila je dženaza u Švedskoj. Bila je dženaza i u Bosni. Bilo je lijepo vrijeme i mnogo naroda. Mama je zakopana na mezarju Lipik, u Bos. Krupi, pored babe (našeg oca, tate) u istom mezaru.

Sve sam slikala, snimila na kameru i dok to gledam suze mi govore, da je ipak jedna utjeha u svemu tome što se desilo….da su naši babo i mama na neki način ponovo zajedno, baš kao i prije.

I sada čujem babine riječi, MOJA AJKA, MI ĆEMO UVIJEK BITI ZAJEDNO….

Razmišljam koliko je vrijedan život….

Kako mi zapravo trebamo živjeti da bi bili sretni i zadovoljni…

Šta trebamo uraditi da nam djeca budu sretna i zadovoljna i kad nas roditelja ne bude…..majka i babo1majka i babo