Digitalna izložba ručnih radova!

24

Poštovane!

Želim da pripremim izložbu ručnih radova, ali pošto se ne možemo okupiti u većem broju i na istom mjestu izložba 2020. god. će biti DIGITALNA. 
Djevojke i dame, zainteresovane da učestvujete u izložbi, možete uslikati najmanje četiri rada, a možete uslikati i više radova, dakle po želji, te poslati meni na Viber, Messenger, WhatsApp ili E- mail adresu (asimapasalic@hotmail.com). Ja ću pripremiti sve slike radova i napraviću naša zajedničku izložbu.  
Učesnice izložbe će dobiti diplomu za učešće i digitalno pripremljenu izložbu. 
Ukoliko želite poslati kratki opis rada i godinu kada je rad urađen, ko je uradio rad ili je rad lijepi poklon od drage osobe, bilo bi jako lijepo. 

Unaprijed hvala!

Pridružite se – izložba će sigurno biti jako lijepa.

/Asima

Sjećanja, na roditelje

37

Juli, 2016-e godine u Skövde-u/ Švedska

Još sinoć sam planirala otići u Stockholm. I da mi se i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu mene, na Östermalmu/Skövde.

Nisam sigurna da će joj biti dobro. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo ne razboli.
Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer su pravo suhe. Oko jedan sat noću sam tek pokušala spavati.
Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Ambulantom je otišla. Teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se mama teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori.
Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji, kaže on meni. Okrenu se i ode do drugog pacijenta. Pogled mi osta za njim, kao za nekom nevidljivom sjenkom. Ćutala sam. Pogledah u mamu.
U ovom trenutku dok ovo pišem razmišljam, jesam li joj šta rekla, ili nisam. Znam samo da smo se pogledale, bez riječi, bez da imamo šta reći jedna drugoj. Ona mi stisnu ruku, i sada osjetim stisak njene ruke i njen lijepi majčinski pogled. Kao da smo već izgubile jedna drugu. U podsvijesti razmišljam, da li još nešto postoji da uradim za svoju mamu. Nema, kaže doktor. Čudim se sebi i svojoj reakciji, da nisam uhvatila doktora, zdrmala ga i rekla mu da mama ne smije umrijeti. Dok pišem ova sjećanja, suze mi na oči bez obzira što ne želim da čujem doktorove riječi, što se borim sama sa sobom. Možda je tako moralo biti…majka

Sve je moguće….

37

Razmišljam, šta ja zapravo uradih. Da li mi je zaista bila potrebna odluka da nakon 24 g. ponovo nastavim raditi kao nastavnik “Našeg jezika”. Ma čijeg jezika i kojeg jezika?

Niko se skoro ne brine za cijeli teritorij u toj raspaloj zemlji, a mi se ovdje po dijaspori još uvijek borimo da su nam djeca najbolja, da završe dobre škole, da dobiju najbolje plaćene poslove, da znaju mnogo jezika itd, itd.

Ko zna zašto???

Mi smo valjda ta čudna generacija, koja ne posustaje ni pred čim. Samo ide dalje pa dokle stigne.

Dugo sam razmišljala šta da uradim. Vagala sam duže vremena koliko je truda vrijedna borba za bolje sutra. Trud i rad će sigurno uploditi rodom, ako ništa drugo, moći će se ta djeca sporazumjeti sa svojima, sa najmilijima, a možda će poneko imati i neke koristi od tog svog znanja jezika, koje bi trebala pokupiti/savladati za samo jedan čas nedjeljno i to poslije redovne nastave. Tada su već gladna i umorna, slabe koncentracije i zainteresovanosti da nešto nauče. Ali im je tako određeno. Uslovno, ako hoćeš maternji jezik, eh onda ćeš ga učiti poslije redovne nastave i u slobodno vrijeme.

Kako važi za učenika, tako važi i za nastavnika. Nema izbora. Imaš da prihvatiš takva pravila ili da odustaneš od svega.

Slušam šta se priča…

Slušam kako se komentariše o ocjenama tih učenika, te da se neće moći dati dobre ocjene tim učenicima, jer nema šanse da oni mogu postići dobar rezultat za samo jedan čas nedjeljno. I ne samo to, nego je uslov da mora biti najmanje pet učenika u grupi, da bi dobili jedan čas i da samim tim ostvare pravo na ocjenu. Dakle, postoji rizik da su ti učenici raznih uzrasta, pa čak od prvog do devetog razreda. U grupi će biti zajedno učenici koji znaju pričati svoj jezik i koji ne znaju, koji su mlađi ili stariji, koji su zainteresovani i koji nisu, koji već posjeduju neko znanje maternjeg jezika i oni koji apsolutno ne govore maternji jezik.

Šta reći???

Svaki komentar je suvišan.

Nastavak slijedi…

Sve je moguće……
decisions1

Ponovo zajedno…..

53

Dok stekneš imanje,  izgubiš ono što si imao

Šteta, velika šteta za mnoge nas je što u mladim danima  nemamo zrelo mišljenje o starijima i starosti, i što nemamo imanja koje možemo ponuditi prije svega svojim roditeljima, pa djeci i ostalima.

Život je definitivno prekratak da bi se sve to moglo uspjeti uskladiti sa današnjim načinom života, načinom rada i pogledom na svijet.

2. august, 2016 godine…

Telefonski poziv, vijest od brata Muhe, mama je loše,  pogledaj je. Pokaza mi je na mobitel, na Viber. Ja, kao skamenjena, ali mu pokušavam reći da je umije hladnom vodom, da joj dadne malo vode da popije, da joj nakvasi usta… On sve pokušava. Bio je kod nje i drugi brat, ali je otišao kući. I meni je doktor zvonio, al’ ja sam u Bosni, u Bos. Krupi.

Kakav ružan osjećaj. Neopisiv!

Brat je imao mobitel. Pokazao mi je mamu , da je vidim, da je zovnem.

Brat, Muho govori MAMI da ja zvonim i da je on tu, kod nje, ona se lagano okrenu, otvori oba oka, desno malo više,  pogleda jedno, pogleda drugo, blago se nasmija i glava joj klonu na njegovim rukama. Zahvaljujući bratu, vidjela sam mamu trenutak prije nego što je izdahnula.

Što je daljina! Da sam bar bila u tom momentu blizu nje, da je razdrmam, da joj ne dadnem da zaspe. Možda bi još koji trenutak poživjela, ali to je sigurno samo moja želja. To je bio sigurno njen zadnji pogled.

Najstariji sin, naš brat je bio kod nje, tako da je on doživio šok od njenog zadnjeg  izdisaja. Ništa se tu više ne može.

Mlađa kćerka,  Majida je preuzela organizaciju dženaze majkine, od dovoza iz Švedske, kontakta sa hodžama i svega ostalog, do momenta dok je mama dovežena iz Švedske u Bosnu.

Ko bi to drugi uradio? Svi sve znamo kad pričamo. Draga moja Majida. To samo ja znam  koliko si nam pomogla, koliko ti je truda, snage i vremena trebalo da to sve riješiš u rekordnom roku, a zaboravljeno od mene, a vjerujem od svih nas braće i sestara, neće biti za  našeg života, jer ja nisam imala snage ni za što u tom momentu. Jednostavno sam stala. Sve je u meni bilo kao skamenjeno. Brat Muho ne zna švedskog jezika, drugi brat ima obaveza, tako da su se sastali i dogovorili ispraćajnu dženazu iz Švedske, da se riješi sve gore u Skövdeu, da isprate mamu i pošalju ovamo u Bosnu, u Bos. Krupu. Sve se završilo kako treba. Bila je dženaza u Švedskoj. Bila je dženaza i u Bosni. Bilo je lijepo vrijeme i mnogo naroda. Mama je zakopana na mezarju Lipik, u Bos. Krupi, pored babe (našeg oca, tate) u istom mezaru.

Sve sam slikala, snimila na kameru i dok to gledam suze mi govore, da je ipak jedna utjeha u svemu tome što se desilo….da su naši babo i mama na neki način ponovo zajedno, baš kao i prije.

I sada čujem babine riječi, MOJA AJKA, MI ĆEMO UVIJEK BITI ZAJEDNO….

Razmišljam koliko je vrijedan život….

Kako mi zapravo trebamo živjeti da bi bili sretni i zadovoljni…

Šta trebamo uraditi da nam djeca budu sretna i zadovoljna i kad nas roditelja ne bude…..majka i babo1majka i babo

Jesmo li spremni za Životni put koji nas čeka?

35

Juli, 2016- e godine u Skövde-u/ Švedska

Još sinoć sam planirala otići u Stockholm,ali mi se i da i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu naše kuce, blizu mene, na Östermalmu/Skövde.

Nisam sigurna da će joj zdravlje biti mnogo bolje. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo razboli. Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer se pravo suše.
Oko jedan sat noću sam osjetila da bih mogla spavati. Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti njenu stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Hitnom je otišla, teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori sa njenom astmom. Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji kaže. Ona je stara. Doživjela je lijepu starost. Mi joj ne možemo medicinski više pomoći.
Gledala sam u doktora, a ostali medicinari su ponekad gledali mene, ponekad doktora. Dodala,sam samo da je ona moja mama i naravno da bih ja željela da još duže živi. Svjesna sam njene starosti. Naravno, oni će učiniti sve da mama poživi koliko duže može. Zahvalila sam im se. Objasnila sam da idem na putovanje iz opravdanog razloga, jer mi se sin ženi, a moj najstariji brat je došao u Švedsku i biće uz mamu dok se ja vratim iz Bosne. Lijepo, rekao je doktor dok su se ostali bolničari pogledali i otišli dalje kod drugog pacijenta. (RAZMIŠLJAM…..

Kakvo je čovjek biće, kao biljka je. Dok ga njeguješ i postoji, poslije samo vene. Tako nas valjda sviju čeka)…..majkamajka i mama

Što bi nam bilo lijepo

34

Juni 2016/Boulogner jezero u Skövdeu//Svedska


20160702_16303320160702_163012

Za  mnoge lijepo mjesto za uživanje, za pravi odmor, a za pojedine mjesto za loženje vatre. Šta reći na to i kako biti sretan u svemu što nam društvo ponudi. Bilo bi interesantno znati kakav insan treba biti da može tako nešto da uradi i da bude sretan.

 


 

Kakva smo mi mraka….

58

Sve smo mi u stanju da uništimo, izmijenimo i izbrišemo. Izbrišemo, kao da nikad nije ni postojalo.

Ali dokle tako? I zašto tako?

Svaki put se pitam, zašto smo takvi. Kakva smo mi to mraka, kad nam niko nije vrijedan, niti nas je dostojan. Niko nam nije potreban, jer mi sve znamo i sve umijemo.

Nemamo mi vremena razmišljati o tome kako će biti sutra i kako će biti u dalekoj budućnosti. Šta ćemo dobiti s tim?

Važno je da smo sada glavni, netolerantni, principijelni i da uvijek hoćemo nešto svoje. Ali šta možemo, pa ljudi smo. Očekujemo pažnju, pohvalu i respekt, a sami sebe uništismo. Možda i nismo svjesni toga.

Da li nam je to cilj?

I da li nam je to jedini način postizanja ciljeva?

Tačno je to da svako voli da je cijenjen.

Svako želi da je neko i nešto, ali pod koju cijenu?

Imali smo kvalitetne novine, ”Bosanska pošta”. Nedavno dođe zadnji, jubilarni primjerak i piše…nakon dvadeset godina izdavanja, prekida se izdavanje ”Bosanske pošte”. Kako postalo, tako i nestalo. Niko nije ni reagovao.

Ima i drugih bosanskih vrijednosti, ali je i tim vrijednostima vrijeme prilično odbrojano.

Jedno po jedno samo nestaje. Zatvaraju se udruženja. Osnivaju se male grupe ljudi i na kraju grupisanje završava na samo dvoje, troje ili čak jedno usamljeno biće, koje pokušava i dalje da nešto uradi. I tako redom. Poneka se druga organizacija otvori i nastavlja radom za svakojake svrhe. Pa dokle, dotle.

Tako valjda i treba. To je valjda i jedini način da bar nešto opstane. Nemamo mi više ni snage ni vremena da radimo za narod i za drugog. Došlo je vrijeme da se svako o sebi brine. Imaju ljudi koji su zaduženi da rade te društvene poslove, ali ne znam gdje su i koji su. Ovdje ih je malo i ako ih ikako ima, dobro je.

Šta reći? Da tražimo onog ko je odgovoran za sva ova dešavanja.

Ovdje je svako sebi šef. Odlučuješ sam dok ti ne dosadi. Kad ti dosadi samo ključ u vrata i zatvori, neka se drugi brine kako će dalje.

Pitam se, dokle Će nas ovako biti?music-personality-quiz-1443170542-article-0