Sve staro- skoro starije od nas.

Uveče tama, praznina, kao pustoš. Nešto kao da stoji, ništa se ne mijenja, nidokle nećemo ovako.

Zašto je sve ovako tamno, tmurno, nedokučno, ružno, neizvjesno. Okolo nas je drveće i pokoji lijepi cvijet, da razbije svu tu tmurnoću. Izgleda, pa sve malo čudno izgleda. Kao da se nešto čeka. I ko zna šta se to čeka? Kao da se čeka nešto da se započne. A ko ko će to započeti?

Čekaćemo ko će započeti, ko će biti prvi. A, jesmo li mi ti, koji smo radije prvi, nego da čekamo?

Vrijeme prolazi. Još se ništa ne dešava. Pa ni onako niko ništa ne može učinuti. Toliko se toga dobrog i lošeg izdešavalo, da je svakom postalo svejedno, šta će poslije biti i kako će biti.

A L I ?!

Gdje nesta ona naša lijepa izreka- Ko je odgovoran, taj neka i radi!

Da, upravo tako. I ja se pitam, ali ko je odgovoran? Na to pitanje ima odgovor- i to jedan odgovor.

Svi smo mi TI koji smo odgovorni.

A sada? Sada je dosta! Nećemo dozvoliti da sve utihne, zamre, nestane, izblijedi ili požuti. Sva naša privremena smirenost, utuhnulost, latentnost, ćutnja, neizvjesnost i sva naša iščekivanja… Hoće li uvijek biti ovako? Kome to ide u prilog?

Ma, nemojmo o tome sada. Vrijeme je ionako prošlo jako brzo i još će brže prolaziti.

A mi? Mi moramo nešto učinuti. Vrijeme je i to krajnje vrijeme.

POČEĆEMO od početka. Pa baš od samog početka. Bez obzira što je prividni kraj, jer ako je kraj onda je KRAJ, ali za nas još nije kraj. Mi počinjemo– sada, danas i od danas. Počinjemo sa radom, da se staro hvalisanje o nama i našoj slozi, jedinstvu, humanosti, dobroti i popustljivosti oživi i obistini. Tačno je da smo uvijek bili spremni da pomognemo, ako zatreba i kad zatreba.

Eto, SADA! Sada je zatrebalo i treba pomoć. Pomoć svih nas. Pojedinačno ili već ko kako može da pomogne. Radimo, uradimo ono što treba i ono što želimo, jer smo RADNI NAROD.

Svima će nam biti ljepše i bolje. I biće bolje i za naše i za vaše sutra.