Juli, 2016-e godine u Skövde-u/ Švedska
Još sinoć sam planirala otići u Stockholm. I da mi se i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu mene, na Östermalmu/Skövde.
Nisam sigurna da će joj biti dobro. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo ne razboli.
Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer su pravo suhe. Oko jedan sat noću sam tek pokušala spavati.
Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Ambulantom je otišla. Teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se mama teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori.
Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji, kaže on meni. Okrenu se i ode do drugog pacijenta. Pogled mi osta za njim, kao za nekom nevidljivom sjenkom. Ćutala sam. Pogledah u mamu.
U ovom trenutku dok ovo pišem razmišljam, jesam li joj šta rekla, ili nisam. Znam samo da smo se pogledale, bez riječi, bez da imamo šta reći jedna drugoj. Ona mi stisnu ruku, i sada osjetim stisak njene ruke i njen lijepi majčinski pogled. Kao da smo već izgubile jedna drugu. U podsvijesti razmišljam, da li još nešto postoji da uradim za svoju mamu. Nema, kaže doktor. Čudim se sebi i svojoj reakciji, da nisam uhvatila doktora, zdrmala ga i rekla mu da mama ne smije umrijeti. Dok pišem ova sjećanja, suze mi na oči bez obzira što ne želim da čujem doktorove riječi, što se borim sama sa sobom. Možda je tako moralo biti…
