Sjećanja, na roditelje

Juli, 2016-e godine u Skövde-u/ Švedska

Još sinoć sam planirala otići u Stockholm. I da mi se i ne da. Mama je malo boljeg zdravlja. Smještena je u bolnicu blizu mene, na Östermalmu/Skövde.

Nisam sigurna da će joj biti dobro. Sve nešto odugovlačim sa putovanjem, pomalo u strahu da se mama ponovo ne razboli.
Otišla sam još jednom ekstra kod mame u bolnicu. Odnijela sam masažne sprave za tabane. Pokušala sam joj masirati noge i ruke, jer su pravo suhe. Oko jedan sat noću sam tek pokušala spavati.
Pričala sam sa bratom Muhom i sestrom Seidom. Loše je mama, ali kako im predočiti stvarnu zdravstvenu situaciju. Kako će dalje biti sa njom, to ćemo vidjeti tek malo kasnije.
Sad je u bolnici, Ambulantom je otišla. Teško je povratiše u život. Ali su doktori ovoga puta rekli da će se mama teško izvući. Njen organizam više ne može da se bori.
Poslije dođe još jedan doktor, mama ti je u teškoj i kritičnoj situaciji, kaže on meni. Okrenu se i ode do drugog pacijenta. Pogled mi osta za njim, kao za nekom nevidljivom sjenkom. Ćutala sam. Pogledah u mamu.
U ovom trenutku dok ovo pišem razmišljam, jesam li joj šta rekla, ili nisam. Znam samo da smo se pogledale, bez riječi, bez da imamo šta reći jedna drugoj. Ona mi stisnu ruku, i sada osjetim stisak njene ruke i njen lijepi majčinski pogled. Kao da smo već izgubile jedna drugu. U podsvijesti razmišljam, da li još nešto postoji da uradim za svoju mamu. Nema, kaže doktor. Čudim se sebi i svojoj reakciji, da nisam uhvatila doktora, zdrmala ga i rekla mu da mama ne smije umrijeti. Dok pišem ova sjećanja, suze mi na oči bez obzira što ne želim da čujem doktorove riječi, što se borim sama sa sobom. Možda je tako moralo biti…majka

Sve je moguće….

Razmišljam, šta ja zapravo uradih. Da li mi je zaista bila potrebna odluka da nakon 24 g. ponovo nastavim raditi kao nastavnik “Našeg jezika”. Ma čijeg jezika i kojeg jezika?

Niko se skoro ne brine za cijeli teritorij u toj raspaloj zemlji, a mi se ovdje po dijaspori još uvijek borimo da su nam djeca najbolja, da završe dobre škole, da dobiju najbolje plaćene poslove, da znaju mnogo jezika itd, itd.

Ko zna zašto???

Mi smo valjda ta čudna generacija, koja ne posustaje ni pred čim. Samo ide dalje pa dokle stigne.

Dugo sam razmišljala šta da uradim. Vagala sam duže vremena koliko je truda vrijedna borba za bolje sutra. Trud i rad će sigurno uploditi rodom, ako ništa drugo, moći će se ta djeca sporazumjeti sa svojima, sa najmilijima, a možda će poneko imati i neke koristi od tog svog znanja jezika, koje bi trebala pokupiti/savladati za samo jedan čas nedjeljno i to poslije redovne nastave. Tada su već gladna i umorna, slabe koncentracije i zainteresovanosti da nešto nauče. Ali im je tako određeno. Uslovno, ako hoćeš maternji jezik, eh onda ćeš ga učiti poslije redovne nastave i u slobodno vrijeme.

Kako važi za učenika, tako važi i za nastavnika. Nema izbora. Imaš da prihvatiš takva pravila ili da odustaneš od svega.

Slušam šta se priča…

Slušam kako se komentariše o ocjenama tih učenika, te da se neće moći dati dobre ocjene tim učenicima, jer nema šanse da oni mogu postići dobar rezultat za samo jedan čas nedjeljno. I ne samo to, nego je uslov da mora biti najmanje pet učenika u grupi, da bi dobili jedan čas i da samim tim ostvare pravo na ocjenu. Dakle, postoji rizik da su ti učenici raznih uzrasta, pa čak od prvog do devetog razreda. U grupi će biti zajedno učenici koji znaju pričati svoj jezik i koji ne znaju, koji su mlađi ili stariji, koji su zainteresovani i koji nisu, koji već posjeduju neko znanje maternjeg jezika i oni koji apsolutno ne govore maternji jezik.

Šta reći???

Svaki komentar je suvišan.

Nastavak slijedi…

Sve je moguće……
decisions1