Integracija?
Vrlo jednostavno, primi narod i neka ga ovdje. Najvažnije je samo da postoje njihova imena i da su tu, a koliko će ih ostati, o tome neka drugi vodi brigu.
Primičem se autom do prihvatilista za izbjeglice. Izdaleka, lijepo izgleda. Pa i ja bih tu bila, ako je već tako dobro. Malo bih se odmorila od rada i od obaveza. Uslikam koji motiv, pa stanem na kratko, da vidim jesam li na pravom putu i vidim da jesam. Pokaza se prihvatilište. Došla sam, parkirala auto i krenula da malo pogledam unaokolo. Piše da ima svih mogućih aktivnosti za smještene u izbjeglištvu.
Niko niti se vidi niti se čuje. Ama baš nikoga nema. Pođem na jedna vrata zaključana, na druga isto tako i svaka vrata su zaključana. Jeste da je nedjelja, ali gdje je taj toliki narod. U hodu odjednom čujem da dopiru ljudski glasovi. Razgovaraju ljudi. Iz podruma iziđoše dvije osobe, u tom se još pojavi i treća osoba. To je osoblje! Interesuje ih ko sam i šta sam, a mene ustvari intreseuje više da znam o njima. Preokrenem brzo njihova pitanja u lijep razgovor i predložim da sjednemo. Ljudi su gostoprimljivi. Ugostiše me i ručkom na kraju. Uz lijep razgovor dobih mogućnost za saradnju. Šteta što niko ne piše istinu. Sve se nešto zakukolji, uslika lijepo i izgleda pravo dobro. Ali kad si tu i gledaš, obiđeš, vidiš i analiziraš gdje si i da bi tu trebao da provedeš dobar dio vremena svog života, onda ti se naježi kosa i ledeni hropac te spopadne, te misliš samo da ja ne dođem u ovakvu situaciju. Ljudi su tihi, već utuhnuti neimaštinom, samoćom. Izolovani od svijeta i ograničeni svim kriterijima za normalan život u društvu. Niti znaju reći, niti imaju kome reći. Niti ih ko pita, niti ih ko obilazi , a ine vidi ih niko. Oni su samo ljudi sa obećanom budućnosti . Neko sa cifrom a mnogi bez cifre. Neka naroda, cifre su važne. Koliko ce ih još doći i koliko ih još možemo primiti ovisi od konkurencije.
Teško je slijepcu znati šta ima oko njega. Ovo je kavez u kojem vrve ljudi bez poznavanja jezika, bez prava na mišljenje, a da ne pominjem na prava traženja boljih uslova života. Soba je mnogo. Ležajeva i previše. Na stotine. To jednostavno tako funkcioniše. Po četvoro, a i petero u sobi. Svako od njih bi poželjeo da bude sam u sobi, da svoj mozak odmori. Nema takvih soba. A sve se obećava i sve je moguće. Na kraju vidim da su ti ljudi razočarani, prevareni, dovedeni u svijet snova. Možda se neko od njih i usreći, ali će potrajati
Tu im je sudbina. Pojedini sa već odobrenim azilom čekaju premještaj i po dvije godine. Ne mogu dobiti posao, jer ne znaju jezika. A kako ce znati kad samo svoj jezik pricaju. Ne idu nigdje. Sami su i usamljeni. Trgovina je daleko. Okolo ništa nema. Do autobusa ima ići, ali čim i kako kupiti kartu. Hiljadu mi je misli u glavi.
Ja, kao i mnogi od nas, nismo ni svjesni kakva je zapravo svakodnevnica tih ljudi.
U obilasku prostorija čujem da se nešto desilo. Djevojka je skočila sa trećeg sprata. Jos je živa. To su visoki plafoni. Nisu to obična tri sprata. Zašto je skočila? Ne treba mnogo razmišljati. Šta je mogla drugo uraditi. Okolina ne zna šta se tu dešava. Samoća! Kako dalje? Ona je sigurno šansala da je premjeste u drugo izbjeglištvo, da možda ode dalje ako preživi.
Ma i nije ona razmišljala o preživljavanju. Obećana je ovo zemlja, ali je gorka sudbina. Sve ih gledam. Samo još imaju pozdrave i duh svog života, koji čezne za neizvjesnom budućnosti. Ta je budućnost daleko. Bar da se neko izvuče i da ide dalje. A šta će ostali? Biće nekako, jer dolaze novi….
slika je odavde
