Dokle smo došli?
Šta nam je cilj?
Rad, rad za opstanak…..
Čega? Pojma nemam. Možda našeg postojanja, naše egzistencije, našeg uspjeha, ali sve je to trenutno prošlost, a budućnost je već na pragu.
Gdje nam je sadašnjost?
Tonemo, a ne znamo kako ćemo isplivati. Najvažnije je da se o mnogo čemu ne priča, da se ništa ne piše i da se sve zaboravi.
Pa dobro, ponekad je bolje da se loše zaboravi, ali kako ćemo dalje?
Šta da uradimo? Mnogima odgovara da bude ovako kako je. Vrijeme i onako prolazi.
Pa čekaj! Šta mi to hoćemo?
E, kad bi i to znali. Ne znam. Nešto mi se čini da želimo da opstanemo, ali kako? Radom, ali čijim radom? Ni to ne ide i zašto da opstanemo? Pa mi već postojimo. Da, ali postojimo tako kratko vrijeme da se čak i dani i godine žure da sve što prije izbrišu sa liste postojanja, sa liste rada. Ma nema prošlosti, mi se borimo za budućnost, a i to će biti kako bude. Važno je da mi sada lijepo živimo, da uživamo i da se ni zašto ne brinemo. Pa dobro, ako je tako.
Obično se kaže da svi pametni ljudi tako rade.
A mi?
Ko smo to mi, da razmišljamo na svoj način? I da li je potrebno da tako razmišljamo?
Možda svjesno ili u toku samog rada, došli smo na ideju da stvorimo sebi jedno mjesto, mjesto gdje ćemo se moći okupljati i pričati dogodovštine. Možda ćemo čak pričati o novim planovima i aktivnostima, koje želimo da ostvarimo. Svi smo mi različiti. Jedni su se već davno izmakli i samo kao gledaju šta se dešava. Jedni se još uvijek angažuju u raznim aktivnostima, jer se osjećaju motivisani za rad, dok drugi čekaju svoje vrijeme, da još ko zna po koji put počnu raditi i da izmijenu i unaprijede sve ono što nije valjalo, što im je smetalo i što je već davno prošlo.
Za sve ima vremena, ali Dokle smo došli?
Upravo dotle, da se pitamo, gdje smo mi to sada, šta smo uradili, šta radimo i dokle ćemo?
Lijep dan, lijep početak
Jutro je. Valja na posao. Pogledah kroz prozor. Još nema snijega. Mraz je. Polako se primiče zima. Sunce se još uvijek neda. Isto kao da je insan. Bori se sa svojom svjetlošću i prosipa svoje posljednje zrake na sven nas. Krenula sam na posao. Nekoliko ptica mi proletje iznad glave. Razmišljam kako u njihovom svijetu nema pogrešnih dana. Za njih je svaki dan isti.
A mi, mi uvijek nešto zanovijetamo.
Recepti preko telefona
U blender staviti očišćenu ciklu, isjeckanu u sitne komadiće, ljepše će se samljeti, dodati jabuku i mrkvu.
To se inače daje hematološkim bolesnicima, dakle bolesnicima koji imaju problema sa krvi i jako je dobro za krv.
Daje se i malim bebama, a mogu i odrasli piti. Zdravima posebno, jer se čovjek čuva i liječi dok je zdrav, a ne kad oboli.
Da bi poboljšali ukus možete dodati jedan limun i đumbira.
Ako je kaša gusta doda se malo čaja ili vode, izmiksa se da bude onako poput šeika, malo kašasto i tako se pije.
Šta se to desi da ŽENA poklekne?
Šta se to desi da ŽENA poklekne?
Ponos, snaga, pamet, znaje, mudrost, ljepota, ma sve, sve i na kraju, polako zatišje, mir i povučenost u samu sebe. Ništa od rada, od pisanja, od ponosa, od nivoa žene koja je bila simbol, ponos i podrška i u kući i izvan kuće u svakom momentu.
Vrlo interesantno kako žena brzo poklekne, kako brzo prihvati loše komentare, teška poniženja, ružna potcjenjivanja kao npr. to je već bilo i prošlo, to je bilo davno, ništa od toga više nema, to samo zaboravi itd. itd.
E, a sada je DOSTA!
Sada ćemo polako da oživimo tu uspavanost, da ojačamo svoje JA, jer to možemo, znamo i umijemo. To nam i nije neki veliki problem, jer je dovoljno da samo osvježimo stranicu bloga sa starim informacijama, da napišemo nekoliko priča, da prikažemo davnašnje aktivnosti sa samo nekoliko isječaka iz novina, da stavimo par slika od sadašnjih aktivnosti, ili možda… pa ako treba i izmišljotina, kako bi se ta naša ŽENA ponovo probudila, ponovo izborila za svoje JA, bila ono što je i ranije bila i imala svoje mjesto u društvu koje i te kako sama zaslužuje.
Ali ovoga puta žena se neće samo probuditi, nego će raditi isto ono što je i ranije radila, pisati isto kako je i ranije pisala i tako će iza sebe ostaviti OBAVEZU mladima, da i oni pišu i u dalekoj budućnosti da i oni ostave iza sebe riznicu lijepih spisa- da se ne zaboravi.
Svjesni smo toga da nam je vrijeme kratko, da nemamo mnogo vremena da čitamo i da pišemo. Mnogi ljudi ne žele niti da čitaju niti da pišu, ali smatram da će čitati i pisati svi oni koji budu zainteresovani za sadržaj tekstova i oni koji budu znatiželjni da pročitaju… slijedi nastavak …sljedeći put.
Premijera 21. Skövde Filmfestivala
Dobila sam pozivnicu za premijeru Filmfestivala, gdje ce biti prikazan za nas tajni film. Očekujem znatiželjno tu veče.
50 godina Kulturhuset (Dom kulture) u Skövdeu
Prije 50 g. je otvoren prvi Dom kulture u Švedskoj, u Skövdeu. Prije 50 g. je takođeru Skövdeu rođen jedan od najpoznatijih švedskih komičara -Robert Gustafsson. Dan se specijalno proslavio velikom svečanom galom/proslavom, gdje su prisustvovale posebne zvanice. Kao političar u odboru za kulturu sam imala cast da sa suprugom prisustvujem nezaboravnoj proslavi .
Ni za mene nije bilo davno 🙂
Pravi doživljaj!
https://www.facebook.com/video.php?v=1001472523212065
Znatiželja je čudo, a čudom se i događaju neobične stvari.
Novo u porodici!?…
Život u novoj sredini nije bio jednostavan. Bio je isprepleten poteškoćama, nerazumijevanjem u novom prostoru i vremenu, na svakom koraku i u svakom trenutku. Da!
Tako mi je dolazak djece iz raznih zemalja posebno privukao pažnju, pa sam se odlučila da preuzmem obavezu o djeci koja su sama došla. Sama došla, malo mi to čudno zvučilo, ali eto neka bude tako.
Odjednom se situacija promijenila u našoj kući. Pojavila su se ni manje ni više nego još tri člana porodice, sa tri različita jezika. Niko nikoga ne razumije. Super! Novi period u mom životu. Pružila mi se neobična prilika da upotrijebim svoje znanje i svoje dugogodišnje pedagoško iskustvo i da pristupim djeci koja su došla u novu sredinu i koje ne poznaju niti jezik sredine u koju su došli, niti ljude sa kojima su trenutno u porodici.
Ljepota! Osim mnogih nesporazuma, muzika na pretek.
Veselo, zar ne?
Tako je bilo tada
E, da su ove jabuke bile malo bliže
Gladna sam, a ne smijem reći da sam gladna. Bila sam u školi i poslije škole sam sa mamom otišla kod tetke u posjetu. Vrijeme ručka je već je bilo prošlo, a kod tetke ako dođeš u vrijeme ručka, ručaćeš, ako dođeš kasnije, ništa od ručka. I pored toga tetka nas je upitala jesmo li gladne i hoćemo li ručati. Ne, rekla je mama. Već smo ručale i nismo gladne. Imala sam osjećaj da sam postala još gladnija, ali nisam smjela reći da sam gladna. Nisam smjela ni pitati kada ćemo ići kući, jer to nije lijepo. Mama se napokon diže i reče da moramo ići kući, jer ona ima mnogo posla kod kuće. Krenule smo kući. Jedva sam dočekala da dođem kući da nešto pojedem. Trebalo se poštovati što stariji kažu.
Tako je bilo tada…
Bjezi plote, preskocih te!!!
Bile su to rijeci oca, rijeci upozorenja na ”vrijeme” da ne promakne. Da, mozda i jeste tako, vrijeme jeste, ali da li je potrebno po svaku cijenu…
Sta da kazem, vrijeme jeste, pa neka bude tako. Prva prilika, pristanak, odlazak i to je sudbina. Moglo je biti svakako, mozda i bolje, a mozda i losije. U svakom slucaju dobro, SUPER kako je moglo biti.
Sam pao, sam se ubio. Po redu i po starini—tako je to bilo tada, mozda je tako i sada i neka, neka se nastavi tako.