Obećana je ovo zemlja

Integracija?

Vrlo jednostavno, primi narod i neka ga ovdje. Najvažnije je samo da postoje njihova imena i da su tu, a koliko će ih ostati, o tome neka drugi vodi brigu.

Primičem se autom do prihvatilista za izbjeglice. Izdaleka, lijepo izgleda. Pa i ja bih tu bila, ako je već tako dobro. Malo bih se odmorila od rada i od obaveza. Uslikam koji motiv, pa stanem na kratko, da vidim jesam li na pravom putu i vidim da jesam. Pokaza se prihvatilište. Došla sam, parkirala auto i krenula da malo pogledam unaokolo. Piše da ima svih mogućih aktivnosti za smještene u izbjeglištvu.

Niko niti se vidi niti se čuje. Ama baš nikoga nema. Pođem na jedna vrata zaključana, na druga isto tako i svaka vrata su zaključana. Jeste da je nedjelja, ali gdje je taj toliki narod. U hodu odjednom čujem da dopiru ljudski glasovi. Razgovaraju ljudi. Iz podruma iziđoše dvije osobe, u tom se još pojavi i treća osoba. To je osoblje! Interesuje ih ko sam i šta sam, a mene ustvari intreseuje više da znam o njima. Preokrenem brzo njihova pitanja u lijep razgovor i predložim da sjednemo. Ljudi su gostoprimljivi. Ugostiše me i ručkom na kraju. Uz lijep razgovor dobih mogućnost za saradnju. Šteta što niko ne piše istinu. Sve se nešto zakukolji, uslika lijepo i izgleda pravo dobro. Ali kad si tu i gledaš, obiđeš, vidiš i analiziraš gdje si i da bi tu trebao da provedeš dobar dio vremena svog života, onda ti se naježi kosa i ledeni hropac te spopadne, te misliš samo da ja ne dođem u ovakvu situaciju. Ljudi su tihi, već utuhnuti neimaštinom, samoćom. Izolovani od svijeta i ograničeni svim kriterijima za normalan život u društvu. Niti znaju reći, niti imaju kome reći. Niti ih ko pita, niti ih ko obilazi , a ine vidi ih niko. Oni su samo ljudi sa obećanom budućnosti . Neko sa cifrom a mnogi bez cifre. Neka naroda, cifre su važne. Koliko ce ih još doći i koliko ih još možemo primiti ovisi od konkurencije.

Teško je slijepcu znati šta ima oko njega. Ovo je kavez u kojem vrve ljudi bez poznavanja jezika, bez prava na mišljenje, a da ne pominjem na prava traženja boljih uslova života. Soba je mnogo. Ležajeva i previše. Na stotine. To jednostavno tako funkcioniše. Po četvoro, a i petero u sobi. Svako od njih bi poželjeo da bude sam u sobi, da svoj mozak odmori. Nema takvih soba. A sve se obećava i sve je moguće. Na kraju vidim da su ti ljudi razočarani, prevareni, dovedeni u svijet snova. Možda se neko od njih i usreći, ali će potrajati

Tu im je sudbina. Pojedini sa već odobrenim azilom čekaju premještaj i po dvije godine. Ne mogu dobiti posao, jer ne znaju jezika. A kako ce znati kad samo svoj jezik pricaju. Ne idu nigdje. Sami su i usamljeni. Trgovina je daleko. Okolo ništa nema. Do autobusa ima ići, ali čim i kako kupiti kartu. Hiljadu mi je misli u glavi.

Ja, kao i mnogi od nas, nismo ni svjesni kakva je zapravo svakodnevnica  tih ljudi.

U obilasku prostorija čujem da se nešto desilo. Djevojka je skočila sa trećeg sprata. Jos je živa. To su visoki plafoni. Nisu to obična tri sprata. Zašto je skočila? Ne treba mnogo razmišljati. Šta je mogla drugo uraditi. Okolina ne zna šta se tu dešava. Samoća! Kako dalje? Ona je sigurno šansala da je premjeste u drugo izbjeglištvo, da možda ode dalje ako preživi.

Ma i nije ona razmišljala o preživljavanju. Obećana je ovo zemlja, ali je gorka sudbina. Sve ih gledam. Samo još imaju pozdrave i duh svog života, koji čezne za neizvjesnom budućnosti. Ta je budućnost daleko. Bar da se neko izvuče i da ide dalje. A šta će ostali? Biće nekako, jer dolaze novi….art-refugees-620x349

slika je odavde

Årets Skövdebo 2014

Kulturchefen Katarina Strömgren Sandh har blivit utnämnd till Årets Skövdebo 2014.

Det är Skaraborgs Allehanda (SLA) som varje år sedan 2004 utser en person som har betytt extra mycket för Skövde och Skövdeborna.

– Katarina är verkligen värd titeln Årets Skövdebo. Hennes idoga och kreativa sätt att tillsammans med sina medarbetare arbeta för att marknadsföra både kulturen och Skövde har under 2014 fått stor genomslagskraft både lokalt och nationellt, säger Rogher Selmosson, chef för sektorn medborgare och samhällsutvecklingskövdebo

Sve po starom

NAŠA  POSLA / tradicija

Sreća što dobijem malo inspiracije da nešto napišem, te započnem pisati i to nekako dovršim. Kratko jasno, naša posla. Uradimo mi uvijek ono što je najlakše.

Obavezu niko ne želi. Tačno je to da je lijepo vidjeti da se ima šta pročitati i da se nešto napisalo, ali svi smo mi različiti i svi želimo nešto drugo da pišemo i da o nečem drugom čitamo.  Neko piše o poslu, neko o životu, neko o radu, neko o modi i putovanjima, a ja opet o svojim dragim problemčićima, pa  valjda će se i oni nekad riješiti.

Pita me saradnica, kako ćemo za sastanak, šta ćemo pripremiti za hranu, kako ćemo podići nivo rada organizacije i saradnje sa ostalim organizacijama?

Dobro pitanje, ali nemam odgovora.

Svakako da je dobro da se planira i da se zna, ali kod nas ionako neće biti kako je planirano.

Eksperti smo mi u svemu. Snaći ćemo se mi. Održaće se sastanak, biće druženje, možda pokoja zapecka jednih drugima i na kraju će se završiti sa ručkom o kojem obavezno bude komentara da li je ukusna hrana, ko je pravio, koliko je sve koštalo, ko je imao najviše koristi i tako redom. Važno je da ćemo se sljedeći put opet sresti i nastaviti druženjem kao da se ništa nije zamijeralo.

life

 

Sa sastanka žena socijaldemokrata/Skövde, decembar 2014

Plan rada za iduću godinu i sve što će se uraditi, ali završetak sa lijepom večerom, sijelom i muzikom.

Vrlo interesantno da se svaki sastanak završi bez svađe,

što je za veliku razliku od naših sastanaka. Mi kako god pripremimo sastanak, nikad se ne završi kako treba u miru i lijepom druženju, nego uvijek u nekom nepovjerenju, zamjeranju, smicalicama i osveti ako treba.

Još se mi imamo mnogo čega naučiti, ali imamo vremena, još smo mladi.

 

Ono sto nikad nisam radila svojom djecom

Poslije sastanka idem kući i ulazim. Vrata od sobe desno se otvoriše i izide dječak N sa ramom, mislim da je neka slika, ali on sav sretan, na licu mu pravo vedrina i pruži mi taj ram. Kaže mi, to sam ja danas dobio. Uzeh taj ram i pogleda, DIPLOMA za rad, za dobar uspjeh u školi. Pravo me prijatno iznenadio. Šta da mu kažem? Čestitam N, jer je njemu samo to trebalo, da mi pokaže da je učio i da je zaslužio diplomu i novčanu nagradu od 300 kr, lijepo- pravo lijepo- čestitam. Sad ti vjerujem da učis, a on sav sretan i zadovoljan, vrati se u sobu i ponovo nastavi učiti.

Na tren mi bude žao, kad se sjetim kad je došao kod nas da živi. Dođe on tako jedan dan iz škole i pravo meni u kuhinju, a ja samo ušla u kuhinju da pravim hranu. Ja pogledah u njega da vidim sta hoće, a on ni jednu ni drugu nego mi kaže, kao neki zapovjednik– Hajde, sjedi sa mnom da učimo zadaću. Pogledah ga, prisjetih se svoje djece i kako nikad nisam imala vremena da im pomognem sa učenjem i kako sam ih pustila da sami uče, samo sam mu rekla – U sobu! I to u sekundi u sobu! Uči ako ti treba, ako ti ne treba ne moraš učiti. Ja lično imam dovoljno diploma i nisam ih kupila, nego sam ih i te kako teško zaslužila. Morala sam i dan i noć učiti da ih dobijem. A on, već naučen švedskom sistemu, zastade i odgovori mi da mu je nastavnik rekao da mi kaže da ja moram učiti sa njim. Rekla sam mu samo da ja nisam plaćena za to da ga učim, nego je taj nastavnik plaćen i slobodno mu reci da sam ja tako rekla. On me pogleda, sagnu glavu i ode u svoju sobu.

Kako tada, tako i sada. Čim dođe iz škole N ide u svoju sobu i uči, a ja samo ponekad provjerim šta radi i to je sve…IMG-20141220-WA0004

Kreativnost mladih generacija

Sve staro- skoro starije od nas.

Uveče tama, praznina, kao pustoš. Nešto kao da stoji, ništa se ne mijenja, nidokle nećemo ovako.

Zašto je sve ovako tamno, tmurno, nedokučno, ružno, neizvjesno. Okolo nas je drveće i pokoji lijepi cvijet, da razbije svu tu tmurnoću. Izgleda, pa sve malo čudno izgleda. Kao da se nešto čeka. I ko zna šta se to čeka? Kao da se čeka nešto da se započne. A ko ko će to započeti?

Čekaćemo ko će započeti, ko će biti prvi. A, jesmo li mi ti, koji smo radije prvi, nego da čekamo?

Vrijeme prolazi. Još se ništa ne dešava. Pa ni onako niko ništa ne može učinuti. Toliko se toga dobrog i lošeg izdešavalo, da je svakom postalo svejedno, šta će poslije biti i kako će biti.

A L I ?!

Gdje nesta ona naša lijepa izreka- Ko je odgovoran, taj neka i radi!

Da, upravo tako. I ja se pitam, ali ko je odgovoran? Na to pitanje ima odgovor- i to jedan odgovor.

Svi smo mi TI koji smo odgovorni.

A sada? Sada je dosta! Nećemo dozvoliti da sve utihne, zamre, nestane, izblijedi ili požuti. Sva naša privremena smirenost, utuhnulost, latentnost, ćutnja, neizvjesnost i sva naša iščekivanja… Hoće li uvijek biti ovako? Kome to ide u prilog?

Ma, nemojmo o tome sada. Vrijeme je ionako prošlo jako brzo i još će brže prolaziti.

A mi? Mi moramo nešto učinuti. Vrijeme je i to krajnje vrijeme.

POČEĆEMO od početka. Pa baš od samog početka. Bez obzira što je prividni kraj, jer ako je kraj onda je KRAJ, ali za nas još nije kraj. Mi počinjemo– sada, danas i od danas. Počinjemo sa radom, da se staro hvalisanje o nama i našoj slozi, jedinstvu, humanosti, dobroti i popustljivosti oživi i obistini. Tačno je da smo uvijek bili spremni da pomognemo, ako zatreba i kad zatreba.

Eto, SADA! Sada je zatrebalo i treba pomoć. Pomoć svih nas. Pojedinačno ili već ko kako može da pomogne. Radimo, uradimo ono što treba i ono što želimo, jer smo RADNI NAROD.

Svima će nam biti ljepše i bolje. I biće bolje i za naše i za vaše sutra.MOTIVATIONAL-QUOTES-FOR-HARD-WORK-PICTURE

Dokle smo došli?

Šta nam je cilj?

Rad, rad za opstanak…..

Čega? Pojma nemam. Možda našeg postojanja, naše egzistencije, našeg uspjeha, ali sve je to trenutno  prošlost, a budućnost je već na pragu.

Gdje nam je sadašnjost?

Tonemo, a ne znamo kako ćemo isplivati. Najvažnije je da se o mnogo čemu ne priča, da se ništa ne piše i da se sve zaboravi.

Pa dobro, ponekad je bolje da se loše zaboravi, ali kako ćemo dalje?

Šta da uradimo? Mnogima odgovara da bude ovako kako je. Vrijeme i onako prolazi.

Pa čekaj! Šta mi to hoćemo?

E, kad bi i to znali. Ne znam. Nešto mi se čini da želimo da opstanemo, ali kako? Radom, ali čijim radom? Ni to ne ide i zašto da opstanemo? Pa mi već postojimo. Da, ali postojimo tako kratko  vrijeme da se čak i dani i godine žure da sve što prije izbrišu sa liste postojanja, sa liste rada. Ma nema prošlosti, mi se borimo za budućnost, a i to će biti kako bude. Važno je da mi sada lijepo živimo, da uživamo i da se ni zašto ne brinemo. Pa dobro, ako je tako.

Obično se kaže da svi pametni ljudi tako rade.

A mi?

Ko smo to mi, da razmišljamo na svoj način? I da li je potrebno da tako razmišljamo?

Možda svjesno ili u toku samog rada, došli smo na ideju da stvorimo sebi jedno mjesto, mjesto gdje ćemo se moći okupljati i pričati dogodovštine. Možda ćemo čak pričati o novim planovima i aktivnostima, koje želimo da ostvarimo. Svi smo mi različiti. Jedni su se već davno izmakli i samo kao gledaju šta se dešava. Jedni se još uvijek angažuju  u raznim aktivnostima, jer se osjećaju motivisani za rad, dok drugi čekaju svoje vrijeme, da još ko zna po koji put počnu raditi i da izmijenu i unaprijede sve ono što nije valjalo, što im je smetalo i što je već davno prošlo.

Za sve ima vremena, ali Dokle smo došli?

Upravo dotle, da se pitamo, gdje smo mi to sada, šta smo uradili, šta radimo i dokle ćemo?

 

dokle smo dosli

Lijep dan, lijep početak

Jutro je. Valja na posao. Pogledah kroz prozor. Još nema snijega. Mraz je. Polako se primiče zima. Sunce se još uvijek neda. Isto kao da je insan. Bori se sa svojom svjetlošću i prosipa svoje posljednje zrake na sven nas. Krenula sam na posao. Nekoliko ptica mi proletje iznad glave. Razmišljam kako u njihovom svijetu nema pogrešnih dana. Za njih je svaki dan isti.

A mi, mi uvijek nešto zanovijetamo.

mraz1