Bile su to rijeci oca, rijeci upozorenja na ”vrijeme” da ne promakne. Da, mozda i jeste tako, vrijeme jeste, ali da li je potrebno po svaku cijenu…

Sta da kazem, vrijeme jeste, pa neka bude tako. Prva prilika, pristanak, odlazak i to je sudbina. Moglo je biti svakako, mozda i bolje, a mozda i losije. U svakom slucaju dobro, SUPER kako je moglo biti.

Sam pao, sam se ubio. Po redu i po starini—tako je to bilo tada, mozda je tako i  sada i neka, neka se nastavi tako.