Sve smo mi u stanju da uništimo, izmijenimo i izbrišemo. Izbrišemo, kao da nikad nije ni postojalo.

Ali dokle tako? I zašto tako?

Svaki put se pitam, zašto smo takvi. Kakva smo mi to mraka, kad nam niko nije vrijedan, niti nas je dostojan. Niko nam nije potreban, jer mi sve znamo i sve umijemo.

Nemamo mi vremena razmišljati o tome kako će biti sutra i kako će biti u dalekoj budućnosti. Šta ćemo dobiti s tim?

Važno je da smo sada glavni, netolerantni, principijelni i da uvijek hoćemo nešto svoje. Ali šta možemo, pa ljudi smo. Očekujemo pažnju, pohvalu i respekt, a sami sebe uništismo. Možda i nismo svjesni toga.

Da li nam je to cilj?

I da li nam je to jedini način postizanja ciljeva?

Tačno je to da svako voli da je cijenjen.

Svako želi da je neko i nešto, ali pod koju cijenu?

Imali smo kvalitetne novine, ”Bosanska pošta”. Nedavno dođe zadnji, jubilarni primjerak i piše…nakon dvadeset godina izdavanja, prekida se izdavanje ”Bosanske pošte”. Kako postalo, tako i nestalo. Niko nije ni reagovao.

Ima i drugih bosanskih vrijednosti, ali je i tim vrijednostima vrijeme prilično odbrojano.

Jedno po jedno samo nestaje. Zatvaraju se udruženja. Osnivaju se male grupe ljudi i na kraju grupisanje završava na samo dvoje, troje ili čak jedno usamljeno biće, koje pokušava i dalje da nešto uradi. I tako redom. Poneka se druga organizacija otvori i nastavlja radom za svakojake svrhe. Pa dokle, dotle.

Tako valjda i treba. To je valjda i jedini način da bar nešto opstane. Nemamo mi više ni snage ni vremena da radimo za narod i za drugog. Došlo je vrijeme da se svako o sebi brine. Imaju ljudi koji su zaduženi da rade te društvene poslove, ali ne znam gdje su i koji su. Ovdje ih je malo i ako ih ikako ima, dobro je.

Šta reći? Da tražimo onog ko je odgovoran za sva ova dešavanja.

Ovdje je svako sebi šef. Odlučuješ sam dok ti ne dosadi. Kad ti dosadi samo ključ u vrata i zatvori, neka se drugi brine kako će dalje.

Pitam se, dokle Će nas ovako biti?