Sve je moguće….

Razmišljam, šta ja zapravo uradih. Da li mi je zaista bila potrebna odluka da nakon 24 g. ponovo nastavim raditi kao nastavnik “Našeg jezika”. Ma čijeg jezika i kojeg jezika?

Niko se skoro ne brine za cijeli teritorij u toj raspaloj zemlji, a mi se ovdje po dijaspori još uvijek borimo da su nam djeca najbolja, da završe dobre škole, da dobiju najbolje plaćene poslove, da znaju mnogo jezika itd, itd.

Ko zna zašto???

Mi smo valjda ta čudna generacija, koja ne posustaje ni pred čim. Samo ide dalje pa dokle stigne.

Dugo sam razmišljala šta da uradim. Vagala sam duže vremena koliko je truda vrijedna borba za bolje sutra. Trud i rad će sigurno uploditi rodom, ako ništa drugo, moći će se ta djeca sporazumjeti sa svojima, sa najmilijima, a možda će poneko imati i neke koristi od tog svog znanja jezika, koje bi trebala pokupiti/savladati za samo jedan čas nedjeljno i to poslije redovne nastave. Tada su već gladna i umorna, slabe koncentracije i zainteresovanosti da nešto nauče. Ali im je tako određeno. Uslovno, ako hoćeš maternji jezik, eh onda ćeš ga učiti poslije redovne nastave i u slobodno vrijeme.

Kako važi za učenika, tako važi i za nastavnika. Nema izbora. Imaš da prihvatiš takva pravila ili da odustaneš od svega.

Slušam šta se priča…

Slušam kako se komentariše o ocjenama tih učenika, te da se neće moći dati dobre ocjene tim učenicima, jer nema šanse da oni mogu postići dobar rezultat za samo jedan čas nedjeljno. I ne samo to, nego je uslov da mora biti najmanje pet učenika u grupi, da bi dobili jedan čas i da samim tim ostvare pravo na ocjenu. Dakle, postoji rizik da su ti učenici raznih uzrasta, pa čak od prvog do devetog razreda. U grupi će biti zajedno učenici koji znaju pričati svoj jezik i koji ne znaju, koji su mlađi ili stariji, koji su zainteresovani i koji nisu, koji već posjeduju neko znanje maternjeg jezika i oni koji apsolutno ne govore maternji jezik.

Šta reći???

Svaki komentar je suvišan.

Nastavak slijedi…

Sve je moguće……
decisions1